Umjetnik

ivotopis

Izlobe

Galerija

Iz kritike

Kontakt

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Umjetnik
Iz kritike:

Vjera u dobrotu stvorenoga svijeta

Ako je u suvremenom novinarstvu, kako se obiava rei, samo loša vijest dobra vijest, ako suvremeni umjetnici pribjegavaju provokativnosti i destrukciji te prozivlju ružnou i neukus, postavlja se pitanje: Kako prolaze poklonici dobrote i ljepote u ovome našem udnu vremenu?
Mogu li edenski korijeni u samome
ovjeku, i na prijelazu u tree kršansko tisuljee, imati svoje izdanke? Mogu li i umjetnik i obian ovjek jos uvijek ostati na tragu dobra uprisutnjena u stvorenom svijetu, što Biblija jasno istie: "I vidje Bog da je dobro" (Post l,10 I sl.)?


Lijeka od "izama" po svaku cijenu kao i za kaskanje za onima koji su poodmakli zasigurno nikada ne
e ni biti. Dostatan lijek i utjeha za sve sudionike umjetnikog kola sree, pa tako i za ekstreme, jest sve manje osporavana tvrdnja: Umjetnost se dijeli na dobru i lošu; stilovi i trendovi nisu presudni.


Slike što ih IVICA VLAŠIC pokazuje javnosti ovom izložbom pružaju uvid u njegov slikarski rad kroz proteklo desetlje
e. Više od trideset ulja na platnu, desetak akvarela, dvije grafike i jedan crtež tvore ovaj izložbeni postav što ga pretežito sainjavaju motivi s glavama konja ili skupine konja u krajoliku, potom vedute i tri portreta. Radovi se mogu - s obzirom na ipak zamjetnu razliitost pristupa - razvrstati na hiperrealistine prikaze, realistine iskaze s romantiarsko-lirskim naznakama te na nešto znatnije, bojom pa i crtom, strukturirane u koje, kadšto, unosi i poentilistike elemente. ini se da ga odabrana ili zadana tema i aktualni doživljaj metjerski odreduju, što ide u prilog izražajnosti i unutarnjoj snazi samoga djela.


Op
i Vlašiev pristup nedvojbeno odreduje vjera u dobrotu stvorenoga svijeta (prirode) i drugovanje s ljepotama, od kojih slikar ne mora zazirati da bi ouvao vlastitu izvornost i umjetniku kreativnost. On nepomuenim okom i duševnom bistrinom promatra stvoreni svijet. Ne bježi od njega ni naelno ni u slikarskom postupku ve ga, dopunjujui, transfigurira, pravi odmak prema onom moguem i simbolskom, i to po mjeri oka i duha, bilo da hiperrealistinim prikazom daje više nego što se u stvarnosti može vidjeti, bilo da odabirom kadra, kompozicijom, crtom i bojom na nov nain odredi prostor i njegov sadržaj.

Vlašieva smirena i, tek kadšto, jedva nešto življa paleta sve objedinjuje nekom puninom i prožimlje idilinim, lirskim ugodajem. Posvuda je blagost. Dramatinosti i žestine nema. Sve je u stanovitom produhovljenom realizmu u koji je slikar ugradio vlastitu likovnu osjetljivost, ne odmiui se od zaviajne likovne tradicije koja nije, unato izgonu, zanemarila Adamovu ulogu obradjivaa i uvara Edenskog vrta. Oku uvijek otvoreni nedogledi te širina i vedrina pejzaža prizivlju prostorne i vremenske daljine, potiu promatraa na suživljen i poštovalaki odnos prema svijetu koji je vrijednosno sadržajan, po sebi obeavajuci i ujedno znakovit, kojega Bog - a s njime donekle i ovjek! - neprestano stvara.
U paradoksalnosti spoja (hiper)realizma i vizionarstva valja,
ini mi se, tražiti glavnu doživljajno-misaonu odrednicu Vlašieva slikarstva.

fra Vendelin Karai

 

 

 

 

 
Art Galerija Vlasic 2002