Rodjeni, djelovali ili djeluju u župi.

Fra Anto Brešić-Mikulić (1855-1938)(1)

Rodio se 12. veljače 1855. na Megdanu-Grgurićima, župa Vidoši, od roditelja Ivana i Marije r. Vrdoljak. Godinu novicijata proveo je u Fojnici (1870./71.). Za svećenika zaredio ga je pomoćni splitski biskup i apostolski vizitator u Bosni Kazimir Forlani 26. veljače 1879. u Fojnici. Pastoralno djelovanje započeo je kao kapelan u svojoj rodnoj župi Vidošima (1879.-1882.). Odatle odlazi za samostanskog vikara na Goricu (1882.-1886.), potom za župnika u Čuklić (1886.-1889.), te ponovno za vikara u samostan na Goricu (1889.-1892.). Godine 1892. dolazi na kuprešku visoravan, ponajprije za župnika u Otinovce. Radio je na ponutrici župne crkve i započeo zidati toranj, a potom od 1894. do 1896. za župnika u Suho Polje. Kao suhopoljski župnik pribavlja kamen za gradnju tornja župne crkve. Iz Suhog Polja odlazi za gvardijana i livanjskog župnika na Goricu u Livno (1896.-1901.), a potom ponovno za župnika, katehetu i ravnatelja Trećeg reda u Čuklić u trajanju od deset godina (1901.-1911.). Iz Čuklića odlazi po drugi put za župnika u Suho Polje od 1911.-1919. Kao suhopoljski župnik tri godine obnaša i službu provincijskog definitora (1916.-1919.). Iz Suhog Polja po drugi put dolazi za gvardijana na Goricu (1919.-1922.). Po završetku gvardijanske službe vodi samostalnu kapelaniju vidoške župe u Podhumu kod Livna kroz dvije godine, da bi se ponovno vratio na Goricu za samostanskog vikara (1924.-1932.). Otada stalno ostaje na Gorici sve do svoje smrti 27. srpnja 1938. godine. Umro je od srčane kapi u 84. godini života.

Fra Lovro Karaula (1800-1875)(2)

Fra Lovro Karaula je jedan od najistaknutijih franjevaca u BiH devetnaestog stoljeća. Rodio se 1800. u Žiroviću kod Livna. U franjevački red stupio je 1816., školovao se u Fojnici i Madjarskoj, a zatim je obnašao razne pastoralne dužnosti u Bosni. Bio je kapelan, župnik (u Vidošima od 1832-1840. godine) i gvardijan te tajnik biskupa Miletića (1828-1831). O njegovom župnikovanju u Vidošima svjedoči i dan-danas dobro sačuvana ploča na kući župskog ureda s natpisom: D.O.M PIIS ELEEMOSYNIS RELIGIOSAE COMMUTTIS FRAT. MINOR. FOJNICENSIUM CURA ET LABORE P. LAURENTII KARAULA PAROCHI MDCCCXXXIII. Mučki je ubijen na Ilindan 1875. godine. 1853. g. pribavio je pašino pismo i nakon njega nalog, da se mogu graditi crkve u Vidošima i na Gorici u Livnu, i zajedno s fra Filipom Pašalićem kupio zemljište, gdje je kasnije podignut franjevački samostan.Šezdesetih godina 19. st. sagradio je crkve u čukliću i Ljubunčiću. U dvorištu livanjske osnovne škole "fra Lovre Karaule", svečano je u svibnju 2000. godine, povodom obilježavanja 200. obljetnice rodjenja i 125. obljetnice mučeničke smrti, otkriveno spomen-obilježje, brončani reljef s likom tog livanjskog velikana, rad akademskog slikara grafičara Željka Karaule.

Poveznice:
Znanstevni skup o fra Lovri Karauli
Marijan Karaula, PRO POPULO - Život i djelo fra Lovre Karaule (1875-1980)

Ivona Kaselj (1990. - )

mlada skijašica iz Sturbe. Nastupa za Hrvatsku. (Audio: Razgovor s Ivonom Kaselj, 23.06.2007.) Rezultati >>

Vatroslav Kuliš

Slikar (Vidoši, 7. 3. 1951.), školu primijenjene umjetosti završio je u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine u klasi profesora Šime Perića. Uz slikarstvo bavi grafikom i grafičkim dizajnom te kazališnom scenografijom (radio za Histrione, Kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište lutaka, HNK), dok je u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža radio kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona (1978-2002). Jedan je od osnivača Galerije Arteria. Radovi mu se nalaze u mnogim muzejima i galerijama, te privatnim zbirkama, a dobitnik je više nagrada i priznanja od kojih je državna nagrada «Vladimir Nazor» za 2000. godinu jedna od vrednijih. Živi i radi u Zagrebu kao profesionalni umjetnik, te obnaša dužnost predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika. (Izvor: © Pučko otvoreno učilište Poreč)

Fra ćiro Lovrić (3)

Fra ćiro Lovrić je rodjen u selu Odžaku kraj Livna, 13. prosinca 1949. godine. Osnovnu školu završio je u rodnom Odžaku, gimnaziju u Visokomu, a novicijat u Kraljevoj Sutjesci. Teologiju je studirao u Sarajevu (1971.-1976.). Mladu misu je slavio, 18. srpnja 1976., u rodnom Odžaku. Kapelan je bio u Ivanjskoj kraj Banjaluke od 5. kolovoza 1976. do 11. lipnja 1980. godine. Zatim je kapelan u Breškama kraj Tuzle do 30. lipnja 1981. Potom je župnik u najstarijoj livanjskoj župi Vidoši, od 1. srpnja 1981. do 18. srpnja 1991. gdje ima puno gradjevinskih aktivnosti. Uz veliku obnovu župne crkve i parkirališta gradi i 3 ceste. Iz Vidoša odlazi za župnika u kuprešku župu Suho Polje, gdje doživljava progonstvo (6. travnja 1992.), pa sa svojim župnjanima nalazi utočiste u Baškoj Vodi kraj Makarske gdje ostaje do povratka na Kupres do početka 1996. godine. 18. kolovoza 2000. godine dolazi za kapelana u livanjsku župu čuklić, a od 28. lipnja 2001 za kapelana u župu Podhum. 23. kolovoza 2003. godine opet je stigao za župnika u Vidoše gdje je bio do kolovoza 2006. godine. Fra ćiro Lovrić objavio je knjige: Tisuću dana bez Kupresa I i II dio 1997. godine i "Dnevnik 3" 2004. godine. član je PD "Cincar" i Aero kluba "Livno", a od 8. prosinca 2000. godine član je Društva Hrvatskih književnika Herceg-Bosne.

Poveznica:
Odlomci iz knjige "Tisuću dana bez Kupresa 1." Fra ćire Lovrića

Stipo Mandjeralo(4)

Stipo Mandjeralo je rodjen u Vidošima 1938. godine. Gimnaziju je završio u Livnu, a filozofski fakultet u Sarajevu. Od 1962. godine bio je profesor u livanjskoj Gimnaziji.

U stručnim pedagoškim časopisima pisao je o problemima nastave jezika i književnosti. Zanimao se i za prošlost Livna i njegove okolice. Napisao je nekoliko zapaženih radova u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu, mostarskoj Hercegovni, sarajevskim časopisima Odjek i Treći program RTS, livanjskim Tragovima, Livanjskim vidicima, Svjetlu rjieči, te sudjelovao u radu znanstvenih simpozija.

Godine 1987. objavio je knjigu o livanjskom klesarstvu Gospodari kamena, a 1992 u knjizi Lozićev ilirski san predstavio po mnogo čemu izuzetno zanimljivog bosanskog franjevca Grgu Lozića i objelodanijo njegove Bilješke (Zapisi o livanjskom kraju: arheologija, povijest, etnografija i dr. gledano očima seoskoga župnika). 1996. objavio je knjigu Kutija za čuvanje vremena s brojnim prilozima o prošlosti livanjskog kraja, 1999. knjigu Zlatne ruke, a 2007. knjigu "S Vidoške gradine". Živi u Livnu.

Fra Ivo Mihaljević (1835-1898)(1)

Rodio se u Zagoričanima 14. ožujka 1835. od roditelja Ivana i Matije r. Zrnić. Najmlađi od petorice braće po imenu Stjepan. Prvu naobrazbu stekao u župnoj kući u Vidošima, a potom je osnovnu, srednju i novicijat završio u Fojnici. Filozofsko-teološki studij započinje u Fojnici, nastavlja i završava u Đakovu. Interesantan je podatak da ga je fra Marijan Šunjić kao provincijal primio u novicijat 26. travnja 1851., kao provincijalov delegat primio njegove prve zavjete, a kao apostolski vikar zaredio za svećenika 27. prosinca 1857. godine. Kapelan je bio u Gučoj Gori (1858.-1860.), u Jajcu (1860.), ponovno u Gučoj Gori kapelan i samostanski vikar (1860.-1863.), također kapelan i samostanski vikar na Gorici u Livnu, (1863.-1868.). Bio je župnikom u Vidošima (1868.-1869.), Otinovcima (1869.-1870.), upravitelj samostalne kapelanije u Suhom Polju (1870.-1873.), župnik u Suhom Polju (1873.-1883.i 1886.-1890.).

Kad je 1870. iz Otinovaca preselio u Suho Poplje zatekao je drvenu crkvicu sv. Ante, koja mu je privremeno služila za župnu crkvu. Stanovao je u privatnoj kući i odmah započeo pripreme za gradnju župne kuće, gospodarskih objekata i crkve. Iz Suhog Polja fra Ivo odlazi za župnika i gvardijana na Goricu u Livno 1883.-1886.-1896. U lipnju 1896. ponovno dolazi za župnika u Suho Polje i ostaje do svibnja 1890. Zbog narušena zdravlja sam je tražio premještaj. Postavljen je u samostan na Goricu (1890.1893.). Nakon tri godine ponovno preuzima službu župnika i gvardijana na Gorici od 1893.-1896.). Mnogo je učinio na uređivanju samostana, crkve i groblja. Umro je u samostanu na Gorici od tumora na želudcu 1898. godine.

Anto Pervan - akademski slikar

Rodjen je u Lopatincu kraj Livna. školu za dekorativnu umjetnost i industrijsko oblikovanje završio je u Splitu. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu na restauratorskom odsjeku, gdje završava i postdiplomski studij. Za diplomski rad restaurirao je monumentalno djelo "Flora", nepoznatnog majstora iz 2. polovice osamnaestog stoljeća, iz Kabineta Predsjednika česke Republike.

Restaurirao je slikarska djela domaćih i inozemnih majstora. Od domaćih slikara restaurirao je 54 slikarska djela Gabrijela Jurkića, akademskog slikara iz Livna, za stalnu postavku Galeriji Franjevačkog samostana Gorica u Livnu. Restaurirao je još nekoliko Gabrijelovih slika iz privatnih kolekcija. U Franjevačkom samostanu u Guča Gori restaurirao je i slike za Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci. U livanjskoj župnoj crkvi Svih svetih restaurirao je oltarnu sliku, a u Livnu četiri veća slikarska djela Vlade Marjanovića, akademskog slikara iz Livna.

Pored portreta, slika pejzaže i mrtvu prirodu. Sudionik je slikarske kolonije Glamoč 1999. i Travnik 2001. član je asocijacije restauratora česke Republike i Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu. živi u žabljaku kraj Livna. Izlagao je samostalno i na brojnijm skupnim izložbama. (Informacije: 034/200-586).

Fra Anto (Jakov) šakić (1870-1954)(2)

Fra Anto (Jakov) šakić rodio se 13. prosinca 1870. u Grgurićima, župa Vidoši od oca Tome i majke Angeline, rodjene Mioč. Jednostavne zavjete položio je 30. kolovoza 1888., a zaredjen je za svećenika 24 lipnja 1894. školske godine 1897./98. Fra Anto je bio profesor u visočkoj Gimnaziji. Predavao je latinski jezik i krasnopis. K tome je obavljao službu prefekta djaka. U Sarajevu je položio lektorski ispit iz crkvene povijesti, te je imenovan profesorom na Franjevačkoj bogosloviji. Držao je predavanje dvije školske godine - 1904./05. u Gučkoj Gori crkvenu povijest, a 1905./06. na Gorici crkveno pravo. Iza toga obavljao je službu kaplana i župnika u raznim mjestima. Umro je na Gorici 2 ožujka 1954. godine.

Mr sc. Niko Vidović

Rodjen je 1947. u mjestu Dobro, Livno. Završio je studij ekonomije. Stekao je akademski stupanj magistra znanosti iz područja ekonomije, usmjerenje marketing na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pohadjao je specijalističke seminare. Polažio je poslovnu školu u Londonu. Služi se engleskim i francuskim jezikom.

Fra Bonifacije Vidović (1870-1952)(1)

Rodio se u Dobrom, župa Vidoši, 8. veljače 1870. god. od roditelja Josipa i Katarine r. Marelja. Krsno mu je ime Božo. Osnovnu naobrazbu stekao je kod fratara u Vidošima, gimnaziju je završio u Gučoj Gori (1882.-1885.), Novicijat u Fojnici (1885.-1886.), filozofski studij u Kr. Sutjesci i Gučoj Gori, teologiju u Pečuhu 1892., gdje je i zaređen za svećenika 24. lipnja 1892. godine. Prvu kapelansku službu obavlja u Čukliću (1892.-1894.). Iz Čukilića dolazi na Goricu za učitelja i prefekta klerika (1894.-1895.). Nakon godinu dana boravka na Gorici zajedno s klericima seli na Petrićevac (1895.-1896.). God. 1895. polaže natječajni ispit iz crkvenog prava. Kroz tri godine je tajnik provincijala fra Anđela Ćurića (1897.-1900.) u Sarajevu, a potom se ponovno vratio na Goricu za učitelja klerika (1900.-1901.). Postao je župnikom u Vidošima (1901.-1903.). gdje gradi toranj župne crkve, a u Podhumu, samostalnoj kapelaniji vidoške župe, podiže kućicu za svećenika.

Od 1904. do 1909. bio je gvardijan na Gorici. Primio je sva četiri godišta klerika iz Provincije na Goricu 1905. Tako su po prvi put svi bosanski bogoslovi u jednom samostanu u Provinciji. On im je prorektor (1906./1907.). Kao gvardijan na Gorici ozidao je drugi toranj, obnovio je krovnu rekonstrukciju, uredio strop, pod i oslikavanje zidova samostanske crkve. S Gorice odlazi u Livno za župnika (1909.-1912.), gdje se politički angažira i stoga dolazi u sukob s nekim vjernicima. Dva puta je bio generalni vizitator: hercegovačke provincije 1910. i Provincije Sv. Ćirila i Metoda 1924. Izabran je 1912. za kustosa Provincije i predsjednika rezidencije u Visokom, gdje dograđuje sjemenišnu zgradu. Po drugi put je župnik u Livnu od 1914.-1916. i kateheta na sestarskim ženskim školama. Kraće je vrijeme 1916. u Ljubunčiću, iste se godine ponovno vraća u Livno te 1918. postaje livanjskim dekanom.

Za prevrata 1918. ušao je u livanjsko Narodno vijeće. Na provincijskom kapitulu 1919. izabran je za provincijala Bosne Srebrene na trogodišnji mandat. Kao provincijal organizira konferenciju franjevačkih provincijala Jugoslavije, a u Provinciji bori se za vrednote reda i rada. Završivši službu provincijala dolazi u samostan na Goricu 1922. Poslije smrti fra Hrvoja Duvnjaka, kraće vrijeme preuzima vođenje župe Suho Polje (1925.). Po treći put je obavljao službu livanjskog župnika (1926.-1928.). Zbog pojave starokatolika u Zabrišću, selu biljanske župe, i njegova stajališta prema tom problemu, banjolučki biskup traži da se Vidović makne s livanjske župe. Tada je ponovno premješten za gvardijana na Goricu (1928. –1931.). Za prvog njegova gvardijanstva došli su svi franjevački bosanski bogoslovi u samostan na Goricu, a ovoga puta dolaze svi bosanski novaci. Samostan Gorica postaje kuća novicijata. Poslije gvardijanske službe odlazi za župnika u Čuklić (1931.-1933), te se ponovno vraća na Goricu (1933.-1934.), odakle odlazi u Zenicu zamjenjivati zatvorene župnika i kapelana (1934.). Kad su izbili sukobi između župnika i župljana u župi Vidoši, Vidović je postavljen za župnika da smiri strasti (1938.-1940.).

Iz Vidoša dolazi za samostanskog vikara na Goricu 1930., a već iduće godine preuzima službu novačkog meštra (1941./1942.). Za vrijeme Drugog svjetskog rata zauzima se za progonjene Srbe, a 1942. i sam bježi u Fojnicu, gdje provodi jednu ratnu godinu (1942.-1943.) i tu proslavlja svoju zlatnu misu. Ponovno se vraća na Goricu. God. 1944., kad je zatvoren župnik iz Podhuma, Vidović četiri mjeseca upravlja župom. Dok je u samostanu 1944. bila partizanska vojna bolnica, fra Bonifacije je u Čukliću pet mjeseci. A kad je za Božić 1947. godine zatvoren župnik iz Čuklića, Vidović, iako je tada imao 78 godina, odlazi u Čuklić da svijet ne bi ostao bez svećenika. 14. listopada 1952. proslavlja na Gorici dijamantni jubilej i iste godine 17. prosinca umire u samostanu na Gorici.

Fra Bonifacije se bavio i pisanjem. U tri navrata pisao je samostansku kroniku (1917.-1919; 1924.-1928. i 1941.-1942.). Napisao je brošuru Uputa o duhovnom razmatranju, 1921. Surađivao je u Glasniku sv. Ante (1932.), Narodnoj politici (1928.), Nedjelji (1924.), Serafskom perivoju (1903. 1909. 1910.). Objavio je opsežnu studiju o uzrocima i posljedicama vjerskog indiferentizma. Bio je učen, cijeloga života radin, skroman i jednostavan franjevac.

Ivica Vlasić - akademski slikar(5)

Ivica Vlašic rodjen je 1954. u Varešu, ali se već 1960. skupa s roditeljima vraća u očevo rodno mjesto Glavice (župa Vidoši) kod Livna. Po završetku osnovne i srednje škole u Livnu upisuje Akademiju za likovne umjetnosti u Sarajevu gdje je diplomirao 1976. godine.

Iste godine slijedi studijsko putovanje u Pariz. Specijalizira slikarstvo kao stipendist Poljske vlade 1981. godine u Varšavi. Sudjeluje u likovnim kolonijama od Primoštena do Okića, Slavonskog Broda, Djurdevca, Daruvara i dr. član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Split i član Društva Hrvatskih likovnih stvaratelja Herceg Bosne (DHLSH-B) . Za svoj stvaralački rad primio je brojne nagrade i priznanja kao i zahvalnice za sudjelovanje u humanitarnim donacijama za Republiku Hrvatsku i Herceg Bosnu.

Ivica Vlašić je uvršten u Enciklopediju hrvatske umjetnosti u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" u Zagrebu 1996.

Najčešći motivi ovog umjetnika su konji i priroda. 1998. godine otvara privatnu galeriju "Vlašić" u T.P.C. "Forum" - Livno. Živi i radi u Livnu.

Poveznica:
Web stranice Ivice Vlašića

...nastavak slijedi

_________________________________

1) Preneseno s odobrenjem gosp. Miroslava Sučića (Hvala) s web stranice kupres.de (Župnici župe Suho polje od 1873-2003.god.)

2) Skupina autora, Livanjski kraj u povijsti, 1994., Muzej hrvatskih arheoloških spomenika - Split, Općinsko HVO-Livno

3) Fra ćiro Lovrić, Tisuću dana bez Kupresa, 1997., Baška Voda, Matica hrvatska - Ogranak Kupres

4) Stipo Mandjeralo, Kutija za čuvanje vremena, Livno, 1996., Svjetlo riječi

5) S web stranice Ivice Vlašića